Samostalna izložba Morena Kvaternik: Sekvence ponovljenog vremena

Promatrajući sekvence od kojih je sastavljen ovaj zanimljiv i pomalo neobičan ciklus fotografija Morene Kvaternik čini nam se da tvoritelji scene u njima djeluju potpuno sami i za sebe, izostavljajući promatrača. Neartikulirano ulaze i izlaze u prostore pa gledatelj napeto okom traži ono što je navikao nalaziti u fotografijama ljudi, interakciju viđenog i doživljenog s iskustvenim – biti uvučen u aluziju, iluziju, stvarnost. Od fotografije do fotografije, scena prepuna simbolikom lažnih artefakata i odvojena od činjenica svijeta svjesno odbija pozivanje na stvarnost.

Reminiscencija doživljenog koja počinje poetično, gotovo lirski, poprima oblik frustracije i završava nerazumijevanjem, tišinom, odsustvom. Fotografska stvarnost postaje blago halucinantna, ali ipak dovoljno prepoznatljivo prisutna, poput neke poznate riječi koju stalno izgovaramo ili pjesme koja se lijepi za uho.

Morenine fotografije iz ciklusa Sekvence ponovljenog vremena ekspresivnom složenošću dotiču sam rub estetike, prelazeći povremeno onu tanku granicu koja dijeli trash i kreativno ludilo, ali nikad toliko da bi ih se moglo nazvati ili jednim ili drugim epitetom. U njima se osjećaju tragovi Joel-Peter Witkina, pa čak i Rogera Ballena, fotografije su to koje više vuku na stranu apsurda i trivijalnosti, dadaistički naglašavajući problematičan status fotografije u svijetu umjetnosti.

U pojedinim sekvencama Moreninih naracija likovi djeluju poput duhova, nastaju i nestaju. Na sceni se vidi samo zamrznuti trenutak koji se u slow-motionu sekvenci pomiče lijevo ili desno, gotovo uvijek, ponajprije u ključnim sekvencama bez lica koje je sposobno prikazati emocije. Bez obzira na to na koji prizor prikazuje sekvenca, Morenine fotografije poput probuđenih i još uvijek dezorijentiranih očiju stvaraju nestabilan prizor koji pogađa.

Možda je sve to istina, osjetilni smisao apsolutnog smisla, a možda samo privid. Svjesnost da postoje i druge stvari koje se događaju u isto vrijeme. Unutar katastrofalne budućnosti, još uvijek postoji želja i nada i potreba za povezivanjem, za iskustveno poimanje svijeta koji je istovremeno vizualan, perceptivan, osjećan, proživljen, utjelovljen, subjektivan, manjkav. A opet, koherentan.