Crkva sv. Jeronima i prostor današnjega dominikanskog samostana pripadaju velikom samostanskom kompleksu augustinaca koji su 1315. godine utemeljili feudalni gospodari Rijeke, knezovi Devinski, a koji su tijekom prve polovice 15. st. dovršili njihovi nasljednici baruni Walsee.
Votivne kapele Presvetog Trojstva i Bezgrešnog začeća najveći su i najvažniji gotički spomenici u Rijeci. Kapelu Presvetog Trojstva, danas sakristiju, smještenu uz istočni krak klaustra, podigli su 1450. godine riječki kapetan Martin Raunacher i supruga Margarit, čije grbove nalazimo na konzolama na ulazu u kapelu, a ostatci fresaka na gotičkom rebrastom svodu svjedoče o utjecaju goričkoga kulturnog kruga. Kapelu Bezgrešnog začeća, smještenu uz sjeverni krak klaustra, podižu riječki kapetan Gaspar Rauber i supruga Katarina početkom 16 stoljeća. Iz te kasnogotičke faze sačuvani su: križno rebrasti svod plitkoreljefnih heraldičkih motiva zaključnih kamenova te ostatci fresaka na svodu i na pročelju kapele. Bratovština riječkih patricija “Bezgrešnog začeća”, daje proširiti kapelu 1676. godine te ona postaje veliki trobrodni prostor. Mramorni oltar s početka 18. stoljeća rad je majstora Lazzarinia, a oltarnu je palu naslikao riječki slikar Ivan Simonetti 1850. godine.
Prior samostana polovicom 16. stoljeća bio je Ivan Klobučarić, zvan “Fluminensis”, slikarkartograf gradačkoga i bečkog dvora, te se u bečkom Ratnom arhivu danas čuvaju njegove akvarelirane vedute Rijeke, iznimne kvalitete i povijesne vrijednosti prikaza. U vrijeme priora Ivana Primožića 1543. godine konačno je definiran izgled samostana, o čemu svjedoči i epigrafski spomenik.
Jednobrodna je gotička crkvica nakon velikog potresa 1750. godine povišena i produžena prema zapadu, a njezina su unutrašnjost i glavno pročelje barokizirani. Monumentalan glavni oltar rad je kipara Antonia Michelazzija iz 1744. godine, a oltarna pala “Bogorodica sa sv. Jeronimom i sv. Augustinom” visokokvalitetan je rad nepoznatog autora s kraja 17. stoljeća. Pala je monumentalnih dimenzija, a sadrži važan prikaz grada Rijeke u pozadini između dvaju svetaca, dok sveti Jeronim u ruci drži maketu onodobnog samostana.
U crkvi su barokni mramorni oltari sv. Monike i sv. Ružarija, koje su dale podići istoimene bratovštine, a oltarne se pale pripisuju mletačkom slikaru Francescu Fontebassu. Na bočnim zidovima crkve smješteni su oltari Nikole Tolentinskog i Gospe od dobrog savjeta s malom slikom Bogorodice sa starijeg oltara.
Među mnogobrojnim slikama u fundusu dominikanskog samostana vrijedno je djelo domaćeg slikara Ivana Krstitelja Cosiminija “Poklonstvo pastira” iz 1687. godine.
U klaustru samostana obodno su uzidane 23 nadgrobne ploče riječkih patricija, a kvalitetom se ističu one riječkih kapetana Nikole Raubera iz 1482. godine, s likom viteza u oklopu koji drži čekić, te Martina Raunachera i supruge Margarite u crvenom mramoru s reljefno uklesanim grbom. U crkvenom svetištu nadgrobne su ploče feudalnih gospodara Devinskih i Walsee, augustinskih redovnika te Josepha Minollija, donatora glavnog oltara.
Na Trgu Riječke rezolucije, koji je još od 1700. godine služio patricijskoj djeci kao igralište, car Maksimilijan daje podići kameni stup za zastavu, Stendarac u spomen na vjernost grada za vrijeme mletačkog zauzeća 1508. godine, s uklesanom potvrdom političkih prava građana na latinskom jeziku. U vrijeme napoleonskih osvajanja otučen je habsburški dvoglavi orao sa štita na vrhu stupa, a do danas je ostao sačuvan lik gradskog zaštitnika svetog Vida, u plitkom reljefu, kako nosi maketa grada i palminu granu kao znak mučeništva.
Augustinski red ukinut je carskim dekretom 1788. godine i kompleks je dan na upravu mirskom svećenstvu. Gradsko je vijeće otkupilo prostor samostana i prenamijenilo ga za potrebe administracije 1833. godine, no reprezentativni izgled Municipij dobiva projektom obnove 1874. godine. Nakon Drugog svjetskog rata istočni dio kompleksa postaje dominikanski samostan, a Vijećnica napušta taj prostor.