Park Mlaka, poznat i kao Giardino Pubblico, spada medu najstarije i najljepše parkove u Rijeci. Projektirao ga je 1874. godine dr. Filibert Bazarig prema sugestijama gradonačelnika Giovannija Ciotte, kao svojevrsnu granicu između centra grada i zapadnog predgrađa te najavu povijesne jezgre onome koji iz tog smjera dolazi u grad.
Originalno prostrani park navodnjavan prirodnim izvorima, nekoć je bio omiljeno mjesto okupljanja, danas zauzima manju površinu zbog zgrada koje su s vremenom sagrađene u njegovoj okolici. Unatoč smanjivanju, ovaj park smješten blizu željezničke stanice još je uvijek ugodno mjesto za odmaranje i šetnju. Predio grada, poznat kao Cecilinovo, dobio je ime po staroj kapeli sv. Cecilije, zaštitnice glazbe, sagrađenoj uz potočić koji je tekao kroz park od vrela prema istoku.
Park je niknuo na padini okrenutoj prema jugu, dobro osunčanoj i zaštićenoj od bure, obuhvaćao je površinu od 37.000 m2, a bio je sastavljen od dvaju dijelova. Glavni ulaz u park bio je s tadašnje Corsie Deak, današnje Krešimirove ulice.
Biljnu osnovu gornjega dijela parka, smještenog na blagoj padini, činila je postojeća šuma hrasta medunca i lovor.
U tlocrtnoj i prostornoj kompoziciji gornjega dijela parka uočavaju se tri terase na različitim visinama. U osnovi između donje najveće i druge srednje terase, pod kosinom obraslom lovorikom i lemperikom, bio je smješten duguljasti bazen obrubljen prirodnim lomljenim kamenom u kojem su nekad plivale zlatne ribice. Sa svake strane bazena raslo je po jedno stablo zimzelenog mamutovca, a uza zapadni rub najveće terase uzdizalo se nekoliko starih slikovitih cedrova.
Donji dio parka, prema zamisli arhitekta dr. F. Bazariga, bio je ograđen bogato dekoriranom ogradom s vratima izrađenim od kovanog željeza. Iza ograde, na naplavljenom i nasipanom terenu, prostirao se travnjak s cvjetnim gredicama, polukružno zatvoren visokim zelenilom.
Park Mlaka, smješten na razmeđi dviju gradskih zona, dugo je godina bio omiljeno gradsko sastajalište, „javna scena“, gdje su priređivani promenadni koncerti, radnici su održavali prvomajske mitinge, učenici i studenti učili.
S vremenom je park izgubio svoju aktivnu ulogu u životu grada. Tridesetih godina prošlog stoljeća na rubu njegove zapadne strane izgrađen je društveni dom, danas Sindikalni dom „3. maj“, a šezdesetih je godina na istočnom rubu parka sagrađen novi rekreacijski centar Rafinerije nafte INA.
Veći zahvat u preoblikovanju ovoga parka učinjen je 1951. godine, nakon izgradnje nove ceste koja obilazi industrijsku zonu u zapadnom dijelu grada. Pod vodstvom arhitekata Zdenka Sile i Zdenka Kolacija preuređen je donji dio parka, a gornji dio parka zadržao je izgled iz vremena Austro-Ugarske.
