Burno XX. stoljeće

U građanskoj revolucionarnoj 1848. grad je uključen u Bansku Hrvatsku te ban Josip Jelačić postaje guvernerom Rijeke. Borba za Rijeku između Hrvatske i Mađarske sve se više zaoštrava, a Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. tzv. “riječkom krpicom” utvrđen je provizorij prema kojemu Rijeka dolazi pod neposrednu upravu Mađarske. Ona ju ubrzano razvija u svoj najveći pomorsko-lučki emporij. Nakon raspada Austro-Ugarske 1918. godine, Rijeka i Sušak su dio Države SHS sa sjedištem u Zagrebu, ali je ubrzo okupirana od Kraljevine Italije. S obzirom da Italija ranije nije tražila Rijeku, već ju je prepuštala Hrvatskoj, nastupa prijelazno razdoblje: D’Anunnzijeva okupacija 1919. te samostalna država Rijeka 1920., da bi 1924. ipak pripala Italiji. Rijeka ubrzano gospodarski propada i postaje periferni gradić. Sušak je uključen u sastav Kraljevine SHS sa sjedištem u Beogradu i ubrzano raste s osloncem na široko zaleđe. Rijeka je, uz susjednu Istru, prva u svijetu pružila otpor fašizmu te je u Drugom svjetskom ratu dio antifašističke fronte. Nakon talijanske kapitulacije 1943. godine Rijeku i Sušak okupiraju Nijemci i drže do 3.svibnja 1945. kad su oslobođeni. Zaključcima mirovne konferencije u Parizu 1947. godine, Rijeka je ponovo vraćena matici zemlji Hrvatskoj u okviru države Jugoslavije. Godine 1948. gradovi Rijeka i Sušak su udruženi u grad Rijeku, koji se ubrzano razvija u raznim oblastima. Nakon obnove Rijeka je preuzela funkciju glavne luke socijalističke Jugoslavije. U industrijskoj strukturi obnavljaju se tradicionalne riječke industrije: brodogradnja, tvornica papira, rafinerija nafte, proizvodnja brodskih uređaja i motora, koksara, industrija odjeće, hidroelektrane i termoelektrane. Tu je razvoj brodarskih poduzeća, a sutok pet magistralnih cestovnih prometnih pravaca prema Zagrebu, Ljubljani, Trstu, Puli i Zadru te željezničke pruge osiguravaju Rijeci razvoj tercijarnog sektora.