Riječka katedrala sv. Vida jedina je barokna rotonda monumentalnih proporcija izgrađena na tlu Hrvatske. Gradnja ove crkve započeta je 1638. godine prema projektu isusovačkog arhitekta G. Briana. Kao uzor je poslužila znamenita venecijanska crkva Santa Maria della Salute. Za mjesto gradnje crkve sv. Vida odabrano je povišeno mjesto usred, u to vrijeme gustog, još srednjovjekovnog, urbanog tkiva. Ondje se prvotno nalazila crkvica istoimenog titulara, zaštitnika grada. Isusovački red je kao inspirator pothvata prvenstveno odlučio iskoristiti kult drevnog Čudotvornog raspela iz te crkvice, za koji pučka predaja kaže da je prokrvarilo kada je stanoviti Petar Lončarić, u bijesu zbog gubitka na kocki, na njega bacio kamen. Ranogotičko raspelo je ukomponirano u barokni glavni oltar nove crkve, a mjesta se ondje, u sklopu pripovjedačke pobožnosti svojstvene čudotvornim relikvijama, našlo i za Lončarićev kamen i malu brončanu ruku.
Investicija izgradnje nove crkve sv. Vida prelazila je moći lokalne sredine pa je s prekidima potrajala čitavo stoljeće, a sudeći prema površinama pročelja koje nisu prekrivene kamenim pločama nikad nije ni dovršena. Do bitne izmjene projekta dolazi 1725. godine kada novi rukovoditelj gradnje B. Martinuzzi crkvi pridodaje galeriju. Mjesna nam legenda tumači da je do toga došlo jer isusovci nisu htjeli da se tijekom liturgije redovnički novicijat miješa s pukom, osobito s prelijepim riječkim djevojkama.
Unutrašnjost crkve pravi je barokni „Gesamtkunstwerk“, jedinstvo stila. Autori bujne, luksuzne barokne plastike interijera, oltara i propovjedaonice, majstori su pridošli iz Gorizie i Friulia: S. Petruzzi, P. Lazzarini, L. Pacassi i A. Michelazzi, od kojih se posljednji i udomaćio u Rijeci. Autor oltarne slike sv. Josipa s Djetetom Isusom ljubljanski je slikar podrijetlom iz Lotaringije, V. Metzinger. Nepoznati barokni majstor naslikao je oltarnu palu sv. Ignazia Loyole. XIX stoljeću ovdje pripadaju samo Benvenutijev kip Gospe Žalosne na istoimenom oltaru i Simonettijeva slika Uznesenja Marijina. Crkva posvećena 1742. godine predstavlja tek preostatak sklopa koji je još obuhvaćao zgrade isusovačkog seminara i kolegija, a porušen je između dva svjetska rata. Portal isusovačkoga kolegija sačuvan je preseljenjem na zgradu kanonike prigrađene uz začelje crkve sv. Vida. Uz glavni portal crkve sv. Vida Riječani su uzidali topovsku kuglu uz šaljivi natpis na latinskom koji u prijevodu glasi: „Ovo voće poslala je Engleska kada je odavde htjela istjerati Gale“. Natpis je svjedočanstvo epizode Napoleonskih ratova koja se u Rijeci odigrala 1813. godine. Kako je natpis kronogram, ovu ćete godinu uočiti čitajući veća slova kao rimske brojeve. Katedralom je crkva sv. Vida postala između dva svjetska rata.
Uz najavu je moguće razgledati zbirku slikarstva, zlatarstva, misnoga ruha, rijetkih knjiga, grafika i drugih sakralnih umjetnina koja je uređena na galeriji katedrale. Obavezno je posjetite jer ondje je i portret sv. Franje Ksaverskog, zaštitnika turista.
