Ako ste barem jednom bili u Rijeci, gotovo je nemoguće ne primijetiti Trsat. Visoko iznad grada, na brijegu iznad kanjona Rječine, smjestili su se Trsatski kaštel i poznato svetište Majke Božje Trsatske, a do njih vodi jedna od najzanimljivijih riječkih pješačkih ruta – Trsatske stube Petra Kružića.
Iako do Trsata danas možemo stići automobilom, autobusom ili drugim prijevoznim sredstvima, postoji nešto posebno u tome da krenete starim putem kojim se prema Trsatu stoljećima uspinju hodočasnici, stanovnici Rijeke i znatiželjnici.
A najbolji dio? Uspon traje tek dvadesetak minuta, barem ako se ne odlučite na kratke predahe svakih nekoliko minuta zbog pogleda.
Put koji traje gotovo pet stoljeća
Priča o Trsatskim stubama počinje davne 1531. godine, kada ih je dao izgraditi Petar Kružić, kraljevski kapetan u Klisu i vojskovođa iz vremena osmanskih provala.
Prema povijesnim zapisima, Kružić je gradnju financirao vlastitim sredstvima, a razlog je bio vrlo osoban – želio je olakšati pristup trsatskom svetištu. No stube koje danas poznajemo nisu iste onima koje je Kružić dao izgraditi prije gotovo pet stoljeća. U početku ih je bilo svega 118, a 1920. godine spominje se 425 stuba, dok se nakon radova i obnove tijekom 1930-ih navodi čak 561 stepenica. A kad imate toliko različitih brojki, nije teško zamisliti kako je nastala legenda.
Tko je zapravo pomiješao stube?
Prema jednoj od poznatijih riječkih predaja, za sve je kriv – vrag. Legenda kaže da su franjevci uspjeli nadmudriti vraga, koji je nakon poraza pobjesnio i odlučio pomiješati stube. Zato ih, prema priči, danas nije moguće jednostavno prebrojiti.
Naravno, povijest nudi puno manje mistično objašnjenje. Trsatske stube kroz stoljeća nisu bile jedna nepromjenjiva građevina. Njihova se trasa nadograđivala i obnavljala, pa razlike u broju stepenica i nisu toliko neobične. Ali priznajmo – priča o vragu koji je pomiješao stube puno je zanimljivija dok ih pokušavate izbrojiti.
Korak po korak prema Trsatu
Iako uspon nije osobito dug, zna podsjetiti da se nalazite na pravom riječkom terenu, koji je brdovit, neravan. Pogled se mijenja gotovo sa svakim novim nizom stepenica. Najprije gledate donji dio grada, zatim kanjon Rječine, a kako se približavate Trsatu, horizont postaje sve širi. Duž puta nalaze se kapelice i trijemovi koji su nekoć imali vrlo praktičnu svrhu, pružiti hodočasnicima mjesto za predah na putu prema svetištu. Stoljećima su o održavanju stuba i obnovi brinuli franjevci, a u različitim razdobljima u uređenju su sudjelovali i ugledni riječki pojedinci.
Danas doživljaj nije samo vjerski. Trsatske stube postale su dio riječkog svakodnevnog života, turistička atrakcija, mjesto susreta, ali i svojevrsni sportski izazov.
Tijekom manifestacije Homo si teć – Rijeka Run, primjerice, stube postaju i trkačka staza. Ono što je nekada predstavljalo hodočasnički put danas tako postaje ozbiljan izazov.
Kada napokon stignete na vrh, napor ako ga je i bilo, brzo se zaboravi. Pred vama se otvaraju pogledi prema Rijeci i Kvarnerskom zaljevu. Svakako tu vrijedi zastati. Ne samo zato da se uhvati dah, nego i zato što je horizont prekrasan.
Trsatske stube danas su dio turističke i javne svakodnevice, ali u njima je još uvijek sačuvan trag vremena Petra Kružića, hodočasnika koji su stoljećima prolazili upravo tom trasom. Možda baš zato ova lokacija nije samo obična riječka atrakcija. To je kratka šetnja kroz gotovo pet stoljeća riječke povijesti. I da – ako vas netko na kraju pita koliko ste stepenica prebrojili, slobodno recite da niste sigurni. Možda ih je bilo 561, a možda ih je vrag opet malo pomiješao.