Riječke priče
  • istraži.

Ono što u Kini predstavljaju novčići na crvenoj vrpci, slon s podignutom surlom ili u Indiji nasmijani Budha, u Rijeci predstavlja crnac s bijelim turbanom koji je zbog omiljenosti u svim društvenim slojevima prihvaćen kao riječki suvenir.
Morčić je jedan od najprepoznatljivijih simbola ovoga grada, mnogih djelatnosti i događanja, a posebice Međunarodnoga riječkog karnevala, čija je maskota i zaštitni znak i službeno od 1991. godine. Morčić je vrsta originalnog nakita Rijeke, Kvarnera i hrvatskoga Primorja, najzastupljeniji u obliku naušnica, a osim estetske i ukrasne namjene, označava i privrženost tim krajevima. Naušnice s poprsjem crnog čovjeka s turbanom i danas nosi više od 70% žena toga podneblja, neovisno o društvenom statusu i nacionalnoj pripadnosti multietničke Rijeke koja broji čak 22 nacionalne manjine. Upravo u toj šarolikosti i spoju kultura najveća je vrijednost grada koji će prigrliti svakoga tko se u njemu poželi skrasiti, kao i putnika namjernika, pa i onoga u potrazi za srećom koja se nedvojbeno nikakvim novcem ne može kupiti. Ipak, složit ćete se, nitko nema baš sve što mu treba, a pritom ne mislimo na materijalno, nego prije svega duhovno zadovoljstvo. Naš Nobelovac Ivo Andrić zapisao je “da je čudno kako nam je malo potrebno da bi bili sretni, te da je još čudnije što nam upravo to malo nedostaje”. Možda ćeš upravo to “malo”, dragi čitatelju, pronaći u riječkom morčiću, jer on je naš srećonoša.

Stigao je iz legende
Osim što se iz njega iščitava riječka povijest i tradicija naših predaka i vještih zlatarskih ruku, to je simbol koji širi pozitivnu energiju, jer u sebi nosi optimizam da nam upravo njegova blizina jamči ostvarenje želja, spokoj, zaštitu od neprijatelja i svih zlih sila. Naušnicu s morčićem nekoć su nosili i muškarci, posebice ribari i njihovi sinovi jedinci, a u uhu pripadnika muškog spola ni danas nisu rijetkost, kao ni broševi, narukvice, prstenje i pribadače morčića u riznicama svake starije riječke gradske obitelji. Zbog atraktivnosti i povijesnog značaja morčić je postigao i zavidnu svjetsku slavu dobivši i turistički letak koji važnost ovog popularnog simbola opisuje na čak 30 jezika. O nastanku morčića ispričane su brojne priče, spjevane narodne pjesme i legende, među kojima su dvije najpoznatije. Prvu, legendu o Zrinskom, opisala je poznata riječka arheologinja i povjesničarka umjetnosti Radmila Matejčić. Datira iz 16. st. kad su se Turci utaborili na Grobničkom polju, prijeteći napadom na Rijeku. Plemeniti Zrinski je s Gradine kod Jelenja odapeo strelicu koja je pogodila turskog pašu u sljepoočnicu, nakon čega se vojska razbježala. Svo vrijeme te opsade Riječani su, navodi Matejčić, podizali oči k nebu i molili da kamenje s neba pobije Turke. Upravo to se i dogodilo uslijed njihova bijega, zatrpavši Turke do vrata. Tako su na polju ostali samo njihovi turbani. Kao uspomenu na taj događaj Riječani su svojim ženama stavili naušnice u obliku glave pokrivene turbanom. Druga legenda koja potječe s Pelješca govori da je jedna talijanska kontesa imala crnu sluškinju koju je jako voljela. Darovala joj je slobodu, a kao uspomenu na nju dala je izraditi naušnice s njenim likom. Na nastanak morčića velik je utjecaj imala i Venecija, jer je u 17. i 18. stoljeću bila opsjednuta Orijentom, pa je tako uz orijentalne začine, mirise, tkaninu, odjeću i nakit, u odaje bogatih venecijanskih patricija uvela paževe i sluge – crnce u orijentalnoj odjeći. To je potaknulo mnoge venecijanske zlatare da počnu izrađivati ukrasne igle u obliku crnca s turbanom, zlatnog poprsja, bogato ukrašenog dragim kamenjem, prozvanog “moretto”.

Iz ruku iskusnih majstora
U isto vrijeme u Rijeci nastaje morčić, kao skromnija verzija “venecijanskog moretta”. Zbog specifičnog izgleda, majstorske izrade te prihvatljive cijene, morčić postaje dio tradicionalnog ženskog pučkog nakita, ponajprije Riječanki. Posljednji moretist, Raul Rolandi, u Rijeci je živio do kraja 1940-ih godina, a upravo zahvaljujući modelima i nacrtima iz njegove radionice, otkupljenima za kulturno-povijesnu zbirku Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci, poznat je način izrade morčića. Model za kostur morčića radi se u pozitivu koji se pak otisne u sipinu kost, pa se tako dobije negativ u koji se lijeva otopljeno zlato. Kad se ono stvrdne, dobiva se zlatni pozitiv čija se površina izdubi turpijama i noževima kako bi se na njega mogao nanijeti emajl, usitnjen u finu prašinu. Taj se prah stavlja u dušičnu kiselinu u kojoj stoji oko dva sata, a zatim se ispire i osuši. Na komadu stakla emajl se pomiješa s malo vode i ta se smjesa iglom nanosi na zlatni kostur. Nakon nanošenja emajla na kostur, oblikuje se glava, posebno se utisnu mjesta za ušne školjke, te istakne plastika nosa i brade. Tri zlatne točke ostaju slobodne i predstavljaju oči i usta. Tako pripremljen model stavlja se u malu limenu pećnicu poput uzdužno presječenog valjka i to je emajliranje na “prvu ruku”, kako piše Radmila Matejčić. “Druga ruka” je preciznija, dotjeruju se oblici ljudske glave, čiste se kanali, zatvaraju se eventualne rupice u emajlu, konačno se oblikuje nos i stavljaju crne točke po bijelom turbanu. Na taj se način pripremljeni model ponovno stavlja u peć. Kad se izvadi iz ognja, zlato je crno pa se cijeli morčić stavi u blagi rastvor solne kiseline kako bi zlato postalo bijelo. Nakon ispiranja morčić se očisti finim turpijicama i dovršava se glačanjem pomoću četkica. “I danas morčića ručno izrađujemo, ali je tehnologija ipak napredovala, pa je cijeli postupak jednostavniji”, kazao nam je jedan od najpoznatijih riječkih majstora zlatara, Tonči Grabušić, dodavši da je upravo zahvaljujući napretku tehnologije, omogućeno da ovaj srećonoša bude dostupan svima. Vlasnici najstarije privatne galerije u Hrvatskoj, Male galerije Bruketa u Starom gradu ovaj suvenir izrađuju u originalnoj keramičkoj tehnici. Morčića dva puta pale na temperaturi od 1000 stupnjeva, te ga potom pri temperaturi od 690°C dodatno dekoriraju pravom pozlatom. Za kupce imaju spremne certifikate prevedene na više od 30 jezika. Iako postupak izrade i suvenira i nakita zahtijeva izuzetnu vještinu, strpljenje i preciznost, činjenica je da je morčić cjenovno dostupan svima, jer su riječki majstori i umjetnici svjesni da je sreću nemoguće kupiti; izvor naše sreće u subjektivnim je osobinama – plemenitom karakteru, poduzetnom duhu, sretnom temperamentu, vedrom umu i zdravom tijelu. A Morčić je upravo simbol svega toga; on je Rijeka otvorenoga srca.