“Šta da?«, rock i kultura, ako potonje nisu sinonimi, najprepoznatljiviji su pojmovi po kojima stanovnici Hrvatske, a i šire, prepoznaju Rijeku. I dok je »šta da?« simpatična poštapalica bez dubljeg značaja, rock i kultura, te s njome povezana multikulturalnost, kudikamo su ozbiljnije identitetske odrednice urbanosti grada na Rječini. Pogotovo otkako je osvojio prestižnu titulu Europske prijestolnice kulture 2020. godine, u finalu pobijedivši jake konkurente Pulu, Osijek i Dubrovnik.
Teško je i nabrojati manifestacije, institucije, ustanove i nezavisni sektor u kulturi Rijeke – što je u ukupnosti i dovelo do titule EPK-a – no malo tko nije čuo za Festival malih scena, koji se tradicionalno održava u već tradicionalno premalom Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Riječke ljetne noći, kao ljetni glazbeno-scenski festival, uobičajeno već privlače brojne posjetitelje svojim raznovrsnim programima koji variraju od predstava na otvorenom, književnih večeri i performansa do koncerata širokog spektra muzičkih žanrova. Karta više traži se i za pojedine predstave Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i Gradskog kazališta lutaka Rijeka. Studij glume koji je u Rijeci pokrenuo proslavljeni glumac Rade Šerbedžija osiguravat će dotok lokalnih glumačkih snaga u kazališno-scenski život Rijeke, koji obogaćuje i cijeli niz aktera nezavisne kulturne scene. Ri Teatar, Trafik, Prostor plus i jaka riječka performerska scena svojim scenskim uprizorenjima ne popunjavaju samo eventualne rupe u oficijelnim programima institucija, nego često svojim istraživanjima pomiču granice i perspektive.
Ni likovna scena pritom ne zaostaje. Dapače. Bilo da se radi o ustanovama Muzeju grada Rijeke i MMSU-u ili brojnim gradskim galerijama, likovni život u Rijeci, hranjen i Akademijom primijenjenih umjetnosti, izuzetno je živ i vibrantan.
Svrne li se pozornost na film, primjetno je postojanje ustanove Art-kina Croatia, po mnogima jednog od najuspjelijih projekata Odjela za kulturu Grada Rijeke. Kino kakvo nema mnogi veći grad u Hrvatskoj, s programom kojeg se ne bi postidjelo ni neko alternativno pariško kino duge tradicije, rado je posjećeno mjesto kulture u Rijeci. No aktivni filmski život vodi i jaka dokumentaristička scena u Rijeci, na kojoj djeluje niz privatnika i udruga poput Filmaktiva, Ukusa i Okodoka, čiji filmovi redovito ostvaruju zapažene rezultate i na nacionalnim pozornicama.
Muzika je u Rijeci oduvijek bila posebna priča. Tzv. riječki zvuk prepoznatljiv je u muzici od doba novog vala, kada su riječki bendovi diktirali tempo i u bivšoj Jugoslaviji, a prepoznaje se i danas u muzici bendova koji lako preskaču lokalne granice. Ako ovdje, posve nepravedno izbacivši mnoge važne bendove, spomenemo samo Jonathan, gotovo sve smo o tome rekli. Ri Rock manifestacija simbol je gradskog rokerskog identiteta, a brojni drugi festivali različitih glazbenih usmjerenja od jazza i rocka pa do elektronike i opet pomiču granice u percepciji.
Ono što karakterizira riječku kulturu snažan je suodnos institucionalne i nezavisne kulture, koja jedna drugu propituju. Snaga riječke nezavisne scene, njenih brojnih udruga, pritom je u hrvatskim okvirima istaknuta i činjenicom da joj je dano upravljanje trima izuzetno važnim kulturnim kotama: kultnim klubom Palachom, multifunkcionalnim prostorom Filodrammatice te dijelom bivše tvornice papira Hartere.
Sve te posebnosti riječkog kulturnog identiteta sjedinile su se u kandidaturi za Europsku prijestolnicu kulture 2020. Dugo je Rijeka sama sebi spočitavala status vječitog gubitnika, što je svakako imalo utemeljenja u neosvajanju mnogih kandidatura i prvih pozicija, no ovaj put morala je kapitulirati pred činjenicom da je na koncu mukotrpnog žiriranja jednostavno bila najbolji kandidat. Naravno, sada tek slijedi pravi posao i odgovaranje izazovu, s prilično visoko postavljenom ljestvicom ponovnog osmišljavanja biti grada koji je izgubio 25.000 radnih mjesta u industriji, ali dobio gotovo isto toliko studenata i čija prazna industrijska postrojenja vape za novim osmišljavanjem. Kulturom, šta ne da da?
