Riječki se stadion smjestio između mora i stijena, a svojim je posebnim i atraktivnim položajem zaslužio čak 3. mjesto na CNN-ovoj listi najneobičnijih stadiona na cijelome svijetu.
Stadion Kantrida ima kapacitet od 10.600 mjesta, nalazi se u istoimenom predjelu u zapadnom dijelu Rijeke i sagrađen je 1912. godine. Tako izgleda opis Kantride u brojnim leksikonima i enciklopedijama, sasvim obično, poput tisuća ostalih europskih stadiona. No Kantrida je sve, samo ne običan stadion. Smještena između stijena i mora Kantrida je jedinstvena, a na tom malom prostoru mijenjale su se države i jezici no uvijek su se svi razumjeli- jer najvažniji je bio sport. Bogata povijest stadiona traje već cijelo stoljeće, a priča o stadionu podno stijena, priča je o riječ-kom sportu, ali i gradu.
Nogomet se u Rijeci počeo igrati još 1873. godine. Povodom puštanja u promet željezničke pruge Rijeka-Karlovac snage su odmjerili zaposlenici mađarskih državnih željeznica i riječkoga tehničkog zavoda, kasnije poznatog i kao Tvornica Torpedo. Nakon toga se počinju osnivati i prvi klubovi čiji igrači igraju na improviziranim igralištima, a među brojnim igračima u to vrijeme u Rijeci bio je i Fiorello la Guardia, kasnije gradonačelnik New Yorka u tri mandata, koji je nogomet igrao za Club Atletico Fiumano. Razdoblje igranja na neprimjerenim terenima za nogomet u gradu je završilo 1912. godine kad je došlo vrijeme i za izgradnju pravog nogometnog igrališta.
Sušački srednjoškolci, članovi Hrvatskog sportskog društva Viktorija, na jednom su od svojih mnogobrojnih treninga trčanja na dionici Kantrida-Volosko zastali da se odmore na zidu iznad starog kamenoloma i shvatili da bi možda to moglo biti dobro mjesto za nogometno igralište. Odmori iznad kamenoloma su postali sve češći, a ideja sve glasnija i nakon nekog vremena počelo se na njoj i raditi. Prvi korak bio je nagovoriti vlasnike kamenoloma, mađarsku tvrtku koja kamenolom više nije koristila, da daju dozvolu za gradnju igrališta i uspjeli su. Upornim je studentima pošlo za rukom nagovoriti i Općinsko vijeće Kastva, na čijem se području nalazio kamenolom, da izda dozvolu o prenamjeni prostora u sportske svrhe. U nagovaranju vijećnika pomogao im je i tadašnji odbornik u Kastvu, poznati književnik i pjesnik Vladimir Nazor. Radovi su tada krenuli u najvećoj tajnosti. Na izgradnji igrališta sudjelovali su svi Viktorijaši, a pomagali su im i brojni Hrvati iz grada. Nakon manje od godinu dana neugledni kamenolom uz more je postao prava sportska oaza.

Prva utakmica
Svečano otvorenje igrališta uslijedilo je 1. lipnja 1912. godine, a čast da otvori igralište utakmicom s Viktorijom dobio je Prvi Hrvatski građanski športski klub iz Zagreba koji je tada igrao prvenstvo Hrvatske i Slavonije. Utakmica je najavljivana plakatima i lecima kojih je grad bio prepun. Obje momčadi su sa Sušaka doputovale ribarskim barkama, kako bi se izbjegao put kroz Rijeku, u kojoj je dolazilo do incidenata s ondašnjim talijanskim stanovništvom.
Bilo je to, naime, prvo i jedino igralište propisanih dimenzija na području Hrvatskog Primorja, Istre i Gorskog Kotara za potrebe hrvatskih sportaša. Prva utakmica na Kantridi nije mogla bolje završiti, domaćin je pobjedio 2:0. Viktorija je na Kantridi igrala do početka Prvog svjetskog rata, a rat je značio i prekid svih sportskih aktivnosti u gradu. Viktoria se više nikada nije vratila na Kantridu u punom smislu te riječi, nakon rata i raspada Austro-Ugarske, igralište je stavljeno na raspolaganje talijanskim klubovima iz grada.
Tako je sve počelo, a stijene podno kojih se igra već gotovo 100 godina doživjele su i tri nacionalna nogometna prvenstva. Uz Jugoslavensku i Hrvatsku ligu, Kantrida je bila domaćin i talijanskoj Serie A. Igrale su na Kantridi brojne reprezentacije, mijenjale su se države i gostujuće momčadi, ali i klubovi domaćini. Tako su teren uz more koristili kao svoj Enea, Tarsia, Viktorija, Fiumana, Olimpija, Glorija, Kvarner te na kraju i Rijeka koja se na Kantridi zadržala najduže, od 1954. godine do danas. Mijenjala su se vremena, države, klubovi, mijenjala su se stadionu imena, a stijene nad terenom postale su nijemi svjedok povijesti Rijeke.
No podno stijena se nije igrao samo nogomet. Kantrida je dom i Atletskog kluba Kvarner koji se kroz povijest može pohvaliti brojnim rekordima i medaljama, a te su uspjehe u borbi s metrima i sekundama ostvarili upravo trenirajući na Kantridi. Između dva svjetska rata stadion se koristio i za biciklističke utrke, te utrke motora dirt-track, preteče današnjeg speedwaya. Na Kantridi je počela i “Kvarnerska rivijera”, jedan od najpoznatijih juniorskih turnira u nogometu u Europi, koji se igra od 1953. godine. Na Kantridi su u juniorskim dresovima igrali Zvonimir Boban, Davor Šuker, Dino Zoff, Gerd Muller, Paul Breitner i ostali veliki igrači.
Kako su se razvijali nogomet i sport, razvijala se i Kantrida. Igralište između stijena i mora prošlo je dalek put od početnog izgleda. Tijekom svog postojanja, stadion je više puta uređivan
i nadograđivan, da bi konačno 2005. dobio sadašnji izgled. Posebno je svečano na Kantridi bilo 1957. kad je postavljena prva trava, 18 godina kasnije postavljeni su i ref lektori, a od 1999. godine na tribinama nema više stajaćih mjesta. Na svim tribinama su postavljene stolice i stadion dobiva sadašnji kapacitet.
Kantrida je odgojila generacije i generacije nogometaša i atletičara, ali i gledatelja. Članovi Viktorije koji su došli na ideju da se na mjestu kamenoloma napravi igralište nisu mogli ni zamisliti kakve će se emocije tu rađati i u koliko će pjesama Kantrida biti opjevana. Za mnoge Riječane Kantrida je čarobno mjesto. Nekad puna tuge i suza poput 1999. godine kad Rijeka u posljednjoj prvenstvenoj utakmici nije uspjela pobijediti Osijek zahvaljujući sudačkoj pogrešci odnosno poništenom golu i osvojiti prvo mjesto na nacionalnom prvenstvu pred 26.000 gledatelja, ali i sreće kad je 1984. u 2. kolu Kupa Uefa svladala veliki Real Madrid s 3:1. Na Kantridi su igrali i velikani poput Juventusa, Rome i Intera. To su samo djelići povijesti po mnogočemu jedinstvenog stadiona. Sportska pozornica na Kantridi sigurno nije najveća, ni najluksuznija ali je jedinstveno mjesto koje je postalo spomenik sportu i zaštitni znak grada.